Zanimljiv hibrid dokumentarnog i izmaštanog

Sintagma zadnja pošta (kratica ZP) u poštanskom prometu znači „posljednja poštanska postaja za neko odredište koje nema pošte“. Ali naravno da naslov romana Nenada Rizvanovića Zadnja pošta Osijek ne bi trebalo uzeti u tom doslovnom značenju, jer je riječ o umjetničkoj prozi, nego bi ga trebalo čitati kao autorovu posvetu svome rodnom gradu, kojem se (kao „zadnjoj pošti“) na koncu svi Osječani vraćaju, makar to bilo i samo u mislima. Pri tome odmah valja reći da Rizvanović nije upao u klasičnu klopku takvih posveta, u kojima se često podliježe emocijama i gubi mjera, nego je uvjerljivost svoga pripovijedanja nastojao postići jasnim odmakom od crno-bijelog prikazivanja zbilje. Evo kako nam se pripovjedač romana u prvom licu, istodobno i glavni junak (zapravo antijunak, budući da nema konvencionalne herojske atribute i da kadšto svojim razmišljanjima i postupcima ne pobuđuje kod čitatelja želju da se poistovjećuje s njim), sâm predstavlja:

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.

„Nisam se ja, Kraus Lavoslav, rodio u Veneciji, Černovicama, Budimpešti ili nekom sličnom gradu u kojem je umjetnost servirana na skupom namirisanom pladnju, a knjige ne čitaju samo idioti i autsajderi, ja sam se rodio u gradu Osijeku. No čak ni u tom Osijeku nisam se rodio u Gornjem gradu gdje su svi fini, pametni i školovani, ili boemskoj Tvrđi, ili među Švabama u strogom i bezličnom Novom gradu, već sam se rodio u Donjem gradu, u varošici kakvih ima posvuda po Sremu, Bačkoj i Banatu, Rumuniji i Mađarskoj, pa sve do Bukovine i Crnog mora, i gdje su ljudi takvi kakvi jesu: pametni ili lijeni, čupavi, dlakavi, čistunci su ili smrde.“

Pričajući priču o svom životu, koja započinje rođenjem u Osijeku 1897. godine, a prekida se u drugoj polovici šezdesetih godina 20. stoljeća, Kraus čitatelje osim zavijucima svoga života istodobno provodi i meandrima užeg i šireg zavičaja – Osijeka i Slavonije. Potom, u najopsežnijem poglavlju romana (Veliki bukovinski rat), pripovijeda o klaonicama Prvog svjetskog rata na istočnoj fronti u Galiciji i Bukovini, o grmljavini raspada Austro-Ugarske Monarhije, stvaranju prve Jugoslavije, pa zatim NDH, o masovnim odvođenjima Židova u zatvor, kamo je Gestapo strpao i njega, ali im je uspio pobjeći i pridružiti se partizanima. Činjenica da je Kraus pripadnik židovskog naroda nije, naravno, bez važnosti za tekst – s obzirom na njegovu poziciju pripovjedača – ni u vremenima mira, a kamoli u vrijeme kad su nacisti i fašisti preuzeli vlast. Kad je kao austrougarski vojnik bio na fronti u Bukovini, naišli su na grad Černovice, pa se Lavoslav Kraus sjetio da mu je majčina rođakinja koja ga je čuvala dok su roditelji bili na poslu često pričala kako su Krausi kao i mnogi drugi Židovi došli iz Galicije ili Bukovine, možda baš iz Černovica u Ukrajini. Tada mu se činilo da se našao u nekoj svojoj pradomovini, u kojoj nije nikad bio, a opet poznaje svaki njezin djelić.

U dva uvodna poglavlja (realizirana gotovo reportažnim, „bedekerskim“ stilom, jer pripovjedač govori o nečemu što nije njegovo iskustvo, nego su to podaci prikupljeni iz različitih „materijala“) govori se o postupnom prerastanju pojedinih dijelova grada u 19. st. u jedinstvenu cjelinu, o šaroliku vjerskom (katolici, pravoslavci, muslimani, židovi) i nacionalnom (Hrvati, Srbi, Nijemci, Mađari, Bugari, „visok postotak židovskog stanovništva, najveći od svih hrvatskih gradova“) sastavu stanovništva o esekerskom, lokalnom zajedničkom jeziku – „čudnovatoj mješavini njemačkog, hrvatskog i srpskog, koji možda nije bio odviše suptilan (…)“, a tu je i mali esej o bitki protiv komaraca koja, čini se, ni do danas nije sasvim dobivena. I upravo kad se protagonist zaljubio, stigao je Veliki rat i poziv za vojsku. A kad je iz vojske otpušten, bez činova koje je stekao, vojska mu je ispunila želju – odobrili su mu da može o njihovu trošku studirati medicinu u Beču.

Na zanimljiv je način Rizvanović komponirao svoj roman Zadnja pošta Osijek. Dobar dio poglavlja utemeljen je na stvarnim događajima koji su se zbili u Osijeku (i dopunjeni dokumentima), ili su, ako su se odigrali negdje drugdje, na neki način vezani za protagonista romana. Tako je D. Aleksić prvu dadaističku manifestaciju (Dadaistička matineja) u Hrvatskoj organizirao u osječkom Royal-kinu 20. kolovoza 1922, a program pokreta izložio je u tekstu Jedna kretenska matineja objavljenome u osječkom Hrvatskom listu 19. VIII. 1922. Taj tekst dopunjen je kritikama Matineje objavljenima u osječkim novinama Hrvatska obrana i Straža. Podloga poglavlja Jovo Čaruga, izdali ga jataci (o zarobljavanju i pogubljenju pljačkaša i ubojice Jovana Stanisavljevića) okvirno je također dokumentaristička, ali je udio autorove mašte znatno veći, naročito u onom dijelu poglavlja koji je naslovljen III. Čarukova slava (Ispitivanje) u kojem dominiraju dva Čarugina odgovora na pitanja: monolog o smrti i monolog o ljepšim danima u njegovu životu.

Pri kraju romana skupina je tekstova koji čine cjelinu; uvjetno bih ga nazvao „kompleks Krleža“ jer ih on sve objedinjuje. Neki su od njih opće poznati, ali je intrigantan taj spoj dokumenta i mašte. Riječ je o dva predavanja Miroslava Krleže u Osijeku: Protiv imperijalizma (mart 1927. godine) i Osječki govor (april 1928); u tekstu Imal’ Mustafe u Pragu i Beogradu protagonist romana Kraus igra ulogu kurira i prenosi iz Praga paket „svome drugu“ Krleži u Beograd.

Rizvanovićev roman ima neke elemente eksperimentalnog teksta, osobito u jezičnom i stilskom sloju u kojem se pojavljuje zanimljiv hibrid dokumentarnog i izmaštanog.